Now Reading:
OTVORENO PISMO KCUS-u

OTVORENO PISMO KCUS-u

(Četvrtak, 9.januar 2020.)

 

Odavno znam da danas imam obavezu da odvezem oca na KCUS (u žargonu «na Koševo») na redovnu kontrolu. Prvo na DIP (hematologija), a onda na Kliniku za očne bolesti. Uvijek je to četvrtak. Srijedom uradi nalaze krvi, a onda sa «friškim» nalazima ide ljekarima. Moj otac ima 85 godina. Do prije nekoliko godina išao je sam na te sve preglede i kontrole, ali već nekoliko godina uvijek ide neko sa njim, braća ili ja.

Na hematologiji (na DIP-) sam bila sa njim nekoliko puta. Ali otkako ima problema sa očima, brat uglavnom ide.

Znači danas, 9.januar, brat na Umri, odem ja po oca i pravac na Koševo.

Otkako mi je svekrva preselila, rijetko sam u bolnici, uopće ne znam šta se dešava. Hvala Bogu baš rijetko zatreba. Na toj hematologiji sam bila nekoliko puta, dođemo rano otac i ja, čekamo po tri sata, puni hodnici. Dok nam jednom doktorka nije rekla da nema potrebe da se dolazi tako rano i toliko čeka. Otac dolazi iz Sarajeva, može doći i kasnije, oni rade sa pacijentima do 16h. Ujutro gužvu naprave pacijenti koji dolaze iz drugih kantona i oni su prioritet. Lijepo to sve i ja ponovim ocu, ali on ne vjeruje baš; kaže to je nemoguće, otkud doktori na klinici «po čitav dan», bolje je ipak da on njih čeka, oni njega neće sigurno. I eto već neko vrijeme ne ide se toliko rano, ali on je već od ranog jutra spreman i u nekom grču da ne zakasni.

 

Drugi dio i onaj glavni zbog kojeg ovo pišem je moja posjeta Klinici za očne bolesti. Prvi put poslije agresije na BiH.  Uredno predamo knjižicu sestri, on je već stari pacijent i zna se njegova procedura. I ona obično traje. Ima oštećenje vida, šire mu zjenice, najvjerovatnije će dobiti injekciju u oko, pomalo je napet zbog toga… Ja čekam.

Sjetim se dok čekam, da je moja dugogodišnja prijateljica, ponovo šefica na baš toj klinici i krenem da je potražim. Dugo se nismo vidjele, nismo ni naročito prisne, ali je to poznanstvo koje traje godinama uz povremene veoma srdačne susrete. Dijelimo iste vrijednosti, ali obe puno radimo. Bila sam nekoliko puta sa mlađom kćerkom kod nje na poslu, kad je bila direktorica poliklinike Svjetlost na Ilidži. Dok je kćerka bila na pregledu, sjedile smo u njenom kabinetu, popile kaficu, razgovarale…

Neću da je zovem telefonom, da je ne ometam. Potražiću je… Pažljivo otvorim staklena vrata i krenem kroz uski hodnik, pored niza zatvorenih vrata, neću li negdje ugledati njeno ime. U dnu hodnika se naglo otvore jedna vrata izađe nekoliko osoba, a jedna sva i bijelom, protrči pored mene, ne gledajući nikoga.

Amila, pozovem je, ona se okrene, iskreno obraduje, pita me šta tu radim, uzme me ispod ruke i uvede u svoju kancelariju. Nisam stigla ništa ni reći, samo je otrčala uz izvinjenje da je čeka pacijent.  Eto me… govori, a već je u hodniku.

Ušla je u svoj kabinet, dok sam tu sjedila, ušla i izašla, najmanje deset puta. Svaki put kad je ušla za njom je ušlo po nekoliko sestara sa snopom papira koje je ona potpisivala. Sve su bile u uniformama, neke u svijetlo plavim, neke u tamno plavim. Ponudila me je kafom koju sam odbila. Ona je onda sebi «nacijedila» neku kafu koju nije ni pihnula. Sve tako u trku. Nekoliko puta je sjela na stolicu, izvadila električnu cigaretu sa željom da «puhne koji dim» , ali kako je uzme tako je i spusti, jer već slijedećeg trena mora dalje. Dva puta joj govorim, da ne želim da tu sjedim, da hoću da idem vani, možda i ocu trebam, a ona kategorično da želi da porazgovaramo, da zna da ima toliko toga kod mene, da me samo na TV vidi, eto saće ona, ali ovaj pacijent ne može da čeka, a ja mogu… Ljubazna sestra, koja sjedi u manjoj kancelariji ispred njene, ljubazno me pita da li mi nešto treba. Naravno da ne treba, odgovrim, a u sebi pomislim, da li sam ja ovo na KCUS-u ili u nekoj privatnoj poliklinici, u kojoj ljekari moraju ovoliko da rade i u kojoj su sestre tako ljubazne.  Onda se sjetim da je moja Amila, bila dr. u privatnoj poliklinici, sa isto tako punom čekaonicom, ali da je sa mnom kafu popila bez ometanja i natenane.

Gledam na sat, moj otac će završiti za koji minut, ustanem, oblačim jaknu i kažem joj: Amila, nekada sam inventar bila u ovoj bolnici, dok mi je svekrva bolovala. Sjedila sam kod šefova mnogih klinika baš ovdje na KCUS-u, pa i kod ljekara koji nisu bili šefovi. Nikad mi se nije desilo da sjedim kod nekog od ljekara koji je u ovom kratkom vremenu primio toliko pacijenata, pri tome stalno trčeći, potpisujući, razgovarajući sa pacijentima, sa osobljem, javljajući se na telefonske pozive, … Mislim da ti ovo ne moraš. Misli na svoje zdravlje.

A ona u tom trenu zastade, pa mene onako u nevjerici pogleda i reče: Jao ne vjerujem da si to rekla, pa znaš li ti da sam ja neki dan optužena na disciplinskoj komisiji da ništa ne radim, a ja toliko radim, da nemam vremena da uopće evidentiram sve svije pacijente. Pa sve ionako prođe protokol. A evo jučer i jutros to pratim, nisam brojala, ali znam da je samo od jutros bio veliki broj. Ali džaba, neko kaže da ništa ne radim…

Ozbiljno, pitam je, ne zezaš me?

Ne, kaže Amila, i uzdahne.

Amila koja se borila sa najopakijim bolestima, koja je uvijek mislila više na sebe nego na druge. Amila koja je bila najbolaj učenica u školi, najbolja studentkinja na fakultetu, najmlađi doktor medicinskih nauka u bivšoj Jugi, žena čiji životni put predstavlja rad, red, disciplinu i stalnu borbu…  Neko kaže da ona malo radi.

Ja kažem da ona jako puno radi. Ona naprosto ne zna drugačije. Danas sam tome sasvim iznenada svjedočila. Ne znam koja je to disciplinska komisija u ovu ženu uprla prstom i sa kojim razlogom, nije ni bitno… Ko god da je, odgovorno tvrdim da laže.

Popiću ja sa Amilom kafu na nekom drugom mjestu, ovih dana. Evo ide vikend, Bjelašnica može biti divno mjesto da se sretnemo i ispričamo, nismo 2-3 godine sjele kako treba.

A Amila nije rekla ništa, samo je odmahnula rukom i uzdahnula, na brzinu me poljubila u oba obraza i otrčala prema operacionoj sali…

 A ono što sam pričala na početku o Ambulanti za hematologiju koja prima pacijente do 16h i doktorici Amili Alikadić Husović, koja se u 13:30 nakon pregledanih na desetine pacijenata , upućuje prema operacionoj sali; e takav KCUS nije bio nikada. Odgovorno tvrdim nikada.

Dr.Izetbegović, napravili ste čudo. Neki vas hvale, neki se žale, ali ja onako sa strane, kao neko ko je samo, u zadnjih 25 godina, dolazio sa mnogim pacijentima na Kliniku, tvrdim da ovako nikad nije bilo. Vama najiskrenije čestitke, a ko sjedi u toj disciplinskoj, ne znam…

 

A.T., Sarajevo

(puno ime i prezime poznati redakciji)

 

 

 

 

Input your search keywords and press Enter.