Now Reading:
Kolumna: PROGLAŠAVANJE NESTALIH LICA UMRLIM I DOKAZIVANJE SMRTI

Kolumna: PROGLAŠAVANJE NESTALIH LICA UMRLIM I DOKAZIVANJE SMRTI

Na prvi pogled kada čitamo naslov, neminovno je da temu ovog rada povežemo sa najnovijim dešavanjima kao posljedicu ratnih strahota u period od 1992-1995. godina. Svakodnevno putem medija se susrećemo sa tematikom traženja i pronalaženja nestalih lica. Ovo o čemu pišem se radi o tzv. tehničkim stvarima, jer naša nastojanja da pronađemo nestale osobe u toku rata u periodu od 1992 – 1995. godina je ustvari pronalaženje dokaza na koji način i gdje su stradala ta lica. Sa jedne strane se nalaze ljudi koji su ubijeni – nestali, a sa druge strane se nalaze njihove porodice koje ih traže, ali koje istovremeno moraju i trebaju da ostvare svoja prava. Da bi porodica ostvarila svoje pravo i za lica koje je nestalo, a ne zna se da li je ubijeno, gdje i na koji način u pravno -formalnom smislu se takvo lice mora proglasiti umrlim, ili se mora dokazati smrt takvog lica. Zakonski propisi na temelju kojeg se određeno lice proglašava za umrlo i kojim se dokazuje smrt je Zakon o vanparničnom postupku FBiH, Republike Srpske ili Distrika Brčko. U zavisnosti gdje je bilo posljednje prebivalište ili boravište  tog lica izabira se i mjesna nadležnost sudova, a opet mjesna nadležnost sudova u odnosu na teritorijalno ustrojstvo BiH određuje i Zakon koji će se primjenjivati. U ovom radu ćemo se baviti Zakonom o vanparničnom postupku FBiH koji je uredio ovu oblast na sličan ili isti način kao i drugi zakoni.

Da bi se jedno lice proglasilo umrlim neophodno je :

  • da u posljednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti o nestalom licu, a od čijeg rođenja je proteklo 60 godina.
  • da lice o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti, a za koje je vjerovatno da više nije živo,
  • lice koje je nestalo u brodolomu, saobraćajnoj nesreći, požaru, poplavi, zemljotresi ili drugoj neposrednoj smrtnoj opasnosti, a o čijem životu nije bilo vijesti 6 mjeseci od dana prestanka takve ospasnosti,
  • lice koje je nestalo u toku rata ili u vezi sa ratnim događanjima, a o čijem životu nije bilo vijesti nakon godinu dana od prestanka neprijateljstva

Ono što nam prvo pada u oči jeste terminologija postojećeg Zakona u posljednjoj alineji  gdje Zakon definiše  termin  ,,prestanak neprijateljstva„  kao termin koji se primjenjuje u ovoj problematici. Smatram da je ovaj termin neprimjeren u odnosu na naše okolnosti, jer se u našim okolnostima  nisu dešavala neprijateljstva, već genocid nad Bošnjacima, ali i na nebošnjacima koji su se zatekli na tim teritorijima, u tom vremenu i u tom prostoru. Nije mi namjera da se bavim ovom problematikom, ali sam morao napraviti digresiju, s obzirom da mi je ustinu ovaj termin zaparao uši.

Ono što želim kazati jeste da je zakon jasno definisao kategorije lica i uvjete koji se moraju ispuniti kako bi se lice proglasilo za umrlog. U svakom pojedinačom slučaju se mora dostaviti dokaz da određeno lice ispunjava te okolnosti. Znači ovim odredbama Zakona za sva nestala lica u BiH u toku agresije su stvorene mogućnosti kako mi se određeno lice proglasilo umrlim.

Prema ovom Zakonu smrt nekog lica može se dokazivati samo kada se smrt ne može dokazati ispravama i  predviđenim propisima o matičnim knjigama. Znači ovdje imamao dvije pravne situacije i to je: proglašenje nestalog lica za umrlog i dokazivanje smrti. Osnovna razlika je ta da se prilikom proglašavanje lica za umrlog  ne zna ništa o njegovoj smrti, a u drugoj pravnoj situaciji se zna da je određeno lice umrlo, ali ne postoje validna dokumentacija. To je situacija kada je recimo  određeno lice umrlo za vrijeme kada se nisu vodile matične knjige tj. znamo njegov grob i oznake na grobu, ali upis u matične knjige nije izvršen. U situaciju kada ne postoje dokazi na temelju kojih se upisuje smrt u matične knjige tada te dokaze mijenjamo rješenjem koje se donosi u vanparničnom postupku. Ovaj zakon kaže da je u ovim postupcima  mjesno nadležan sud na čijem je području  to lice imalo posljednje poznato prebivališe, a ako nije imalo prebivalište onda se u obzir uzima boravište.

Ono što je cilj ovoga rada jeste da čitateljima objasnim kako se pokreće postupak dokazivanja smrti i proglašenje nestalog lica za umrle. Inače pravilo je da se u vanparničnim stvarima  postupak pokreće prijedlozima, a u parničnim stvarima se postupak pokreće tužbom. U nekim od budućih radova ću možda obraditi ovu temu, ali u ovom radu ću u kratkim crtama objasniti šta znači prijedlog.

Prijeldog znači da postupak uvijek pokreće predlagač, a suprotna strana se zove protivnik „predlagača“.  Nije nužno da za pokretanje vanparničnog postupka imamo i protivnika predlagača, u nekim sporovima kao što je slučaj proglašenje nestalog lica za umrlog i dokazivanje smrti. Nakon što se označe strane, a prije toga označi nadležan sud, tada se u kratkim, jasnim i konciznim crtama obrazlaže prijedlog sa dostavljanjem validnih i kvalitetnih dokaza, na temelju kojih će sud uzeti u razmatranje prijedlog i donijeti pravednu i konačnu odluku. Po pravilu u ovim postupcima sud će po potrebi saslušati predlagača koji ima pravni interes za ovu pravnu stvar, te eventualno saslušati predložene svjedoke na okolnosti dokazivanja smrti, kao i po potrebi pribaviti dokaze i izvještaje. Obavezno sud traži  od organa starateljstva da lice  na koje se prijedlog odnosi odredi staratelja. Šta u pravilu znači staratelj? Staratelj znači lice imenovano od centra da zastupa interese lica čiju smrt treba dokazati. Ovo je jako bitno s obzirom  da postupak dokazivanja smrti ima ozbiljne i traje posljedice za lice čija se smrt dokazuje.

Kada se provede prethodni postupak sud obavezno u jednom od službenih glasnika obajvljuje oglas i poziva sve zainteresovane da u roku od 3 mjeseca od dana objavljivanja oglasa sudu dostave informacije o životu ili smrti određenog lica. Opet pravim digresiju jer u ovoj oredbi nalazim da će se oglas objaviti u „Službenom listu SRBiH“ . Ovo je ogledalo nerada i nemara organa FBiH koji nisu bili kadri da u posljednjih 20 i više godina sačine i urede tekst Zakona o vanparničnom postupku. Ovo je Zakon koji se jako puno primjenjuje u praksi, i ovakav nastup organa Federacije je neprihvatljiv i za svaku vrstu kritike.

Nakon što istekne rok oglasa sud će donijeti rješenje kojim se nestalo lice proglašava umrlim odnosno kojim se utvrđuje smrt. U rješenju kojim se utvrđuje smrt naznačiti će se dan mjesec i godina, a po mogućnosti  i sat koji se ima smatrati kao vrijeme smrti nestalog lica.

Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba, a žalbu može izjaviti predlagač, staratelj, a lice čija se smrt dokazuje žalbu može izjaviti u svakom momentu bez obzira na to ukoliko se pojavi živ. U tom slučaju sud će ponišiti  rješenje u svakom momentu, kao i njegove pravne posljedice.

Važnost ovog postupka i ozbiljnost pokazuje činjenica vezano za pravne posljedice ovog postupka. Recimo u praksi se može desiti situacija da se lice proglasi umrlim, a ono se za neki period vrati. Nije problem poništiti rješenje, ali šta će se desiti ukoliko njegova imovina bude otuđena ili  mu budu ukinuta neka prava koja se faktički ne mogu vratiti.

Zasigurno gledajući sa ovog aspekta ove postupke treba uzeti ozbiljno i sud prilikom odlučivanja mora iskoristi sve relevantne i validne dokaze koji će utvrditi stvarno stanje.

Nadam se da sam ovim radom u kratkim crtama objasnio ove institute koji su nažalost u posljednjih 20 godina bili najprimjenjiviji postupci na području sudova Republike Srpske na čijem području je genocid počinjen.

Autor teksta:  Mr.iur. Hrvačić ESAD

ILIDZANEWS.BA

 

 

 

 

Input your search keywords and press Enter.