Now Reading:
Enver Imamović: HVATANJE I POGIBIJA BOSANSKOG KRALJA STJEPANA TOMAŠEVIĆA

Enver Imamović: HVATANJE I POGIBIJA BOSANSKOG KRALJA STJEPANA TOMAŠEVIĆA

(Iz historijskog romana : E. Imamović, „Ajvaz-dedin san“, Sarajevo 2012)

Nakon što se kralj Stjepan Tomaševoć predao velikom veziru Mahmud-paši, ovaj je odmah ispod Ključa poslao glasnika da javi sultanu radosnu vijest da mu dovodi uhvaćenog bosanskog kralja. Radost je zavladala u čitavom carskom logoru. Kad je stigao, Mahmut-paša se odmah uputi u carski čador da oba- vijesti sultana kako se odvijala predaja. Čim je čuo na koji na- čin mu se predao kralj, ovome je splahnula radost. Sultanova šutnja je bila znak velikom veziru da mu nije po volji što je dobio kralja na taj način. Nakon kraće šutnje sultan ga upita:
– Zar se grad nije mogao zauzeti na juriš pa da mi kralja dovedeš u okovima, kao roba?
– Mogao sam gospodaru, ali je grad na takvoj hridi da bi se izgubilo podosta vremena dok bi se osvojio. Po mom mišljenju to ne bi bilo mudro dok su pred nama još mnogi teže osvojivi gradovi. Po meni, kad se proširi vijest da je kralj u
tvojim rukama, stvari će se preokrenuti u našu korist i sva će nam Bosna doći kao na dlanu.
Ovo mudro objašnjenje velikog vezira smiri sultana. Sada u boljem raspoloženju, naredi da mu dovedu kralja. Kad je straža ovog dovela, sultan ga je jedno vrijeme šutke posma- trao, nekoliko puta obiđe oko njega, a onda mu priđe i obrati mu se prkosnim glasom:
– E, kralju bosanski, Stjepane Tomaševiću! Vidiš šta se zbi! Kad si mi onomad uskratio harač vrativši mi ljude praznih ruku, poručio si mi da je blago skupljeno, ali ti nije ni nakraj pameti da ga se odrekneš, nego, ako ga želim, da sām dođem po njega. Tako si mi poručio. Evo, ja sam došao. Ponio si se prema meni kao niko do sada, niti bi se usudio to učiniti.
U svojoj obijesti okomio si se i na svoj narod braneći mu vjeru vaših otaca, sve da bi ugodio papi, madžarskom kralju i drugima. Gdje ti je sada papa, gdje su ti Ugri, Mlečani, i svi oni s kojima si šurovao meni o glavi! Vidiš šta si učinio! Ovo je tvoja propast! Došao je trenutak da mi za sve platiš, a uvjeren sam da to jedva čekaju i oni tvoji Bošnjani koji su kod mene našli spas od tvojih nasilja i progona. I ne samo oni.
Platit ćeš mi još za nešto što si učinio kad te otac oženio despotovom kćerkom. Oženivši je postao si kraljem Srbije i udomio se u smederevskom dvoru, sve na moju štetu jer si znao, kao što je znao i tvoj otac Tomaš, da ja polažem pravo na Srbiju. Kada sam te s vojskom opkolio u Smederevu, pustih te da iziđeš i spasiš glavu. Umjesto zahvalnosti, postavši kralj Bosne, uskratio si mi danak i slao uvredljive poruke osokoljen hrabrenjem pape i madžarskog kralja.
Tvoje postupke i grijehe i Bog kažnjava jer uz njegovu pomoć dočepah te se na najlakši način. Bez imalo muke dobih i tebe i tvoje kraljevstvo. Šta kažeš, Stjepane Tomaševiću! – upita ga sultan unijevši mu se u lice. Ne očekujući odgovor, nastavi:
– A sada da te upitam za nešto što mi moraš odgovoriti! Poznato ti je da je u mojim rukama tvoj prijestolni Bobovac i sve što je u njemu. Nisam ga rušio ni palio, nego sam u njega ušao kao što si i ti u njega ulazio. Predao mi ga je bez borbe tvoj vojvoda Radak, iz mržnje i osvete, jer je i on po stare dane morao napustiti vjeru svojih otaca i postati katolik. Pregledao sam riznicu tvojih pređa, i svega sam vidio, pa i blago koje je bilo skupljeno meni za harač. Ali nisam našao ono što moram imati! To je kruna koju su nosili tvoji pređi, a i ti. Moraš mi odgovoriti gdje je! Za nju ne zna ni tvoj rizničar, ni vojvoda Radak, koji mi je predao grad. Rekoše mi da jedino kralj zna gdje je. Sad mi reci gdje si je spremio, moram je imati!
Kralj je jedno vrijeme razmišljao, a onda tiho i smireno uzvrati:
– Onaj ko te je izdajnički uveo u moju prijestolnicu i ko ti se pokazao vjernijim podanikom, tebi, strancu i dušmanu ove zemlje nego meni, svome gospodaru, taj sigurno zna gdje je i kruna, a s njome vjerojatno još ponešto iz riznice. Ja o tome ne mogu ništa znati jer sam došao ovdje u Jajce mnogo prije nego si ti pošao na mene, za što sam saznao tek kad si bio nadomak Jajca. To ti govori da ne mogu znati šta je bilo s krunom – objasni kralj, a onda nastavi mnogo odlučnije:
– Kad već zborim, poslušaj ovo: Sve ono što si mi malo prije rekao, ima odgovor, ako ga želiš čuti. Ne zaboravi, care, jedno: Ti si car Turske, ja sam kralj Bosne! U vrijeme kad tvojoj carevini nije bilo ni traga, Bosna je već tada iza sebe imala stotine godina postojanja kojom su vladali mnogi banovi i kraljevi. Kroz to dugo vrijeme Bosna je svega preturila preko glave, pa i ovakve jade kakvi su je sada snašli. Ja sam potomak njenih davnašnjih banova i kraljeva! A ti, kakvi su tvoji korijeni, izuzev onih da su ti se pređi potucali bespućima i pustarama napasajući stada, koja su vam bila jedino bogatstvo!
Provalio si u moju zemlju na način koji ne bi učinio ni najubogiji moj vlastelinčić. Ako si junak, kakvim se izdaješ, zašto me nisi napao kako junak napada junaka? Iskoristio si jadno stanje u kojem sam se našao zbog razdora s narodom, ali ima još nešto strašnije što te ocrnjuje i kod Boga i kod ljudi. Sklopio si sa mnom petnaestogodišnje primirje, potpis ti se na svetinji ugovora nije bio još ni osušio, a s vojskom si krenuo na mene kako bi me zatekao nespremna za odbranu. Je li to tvoje junaštvo kojim se hvališeš i način na koji osvajaš tuđe zemlje! Je li to tvoja pravičnost i poštenje na koje pozivaš druge!
Prebacuješ mi što sam ti uskratio danak! Nisam ti ga poslao niti bih ikada to učinio. Tu obavezu s tobom je potpisao moj otac, kralj Tomaš, a ne ja. Kad sam zasjeo na prijestolje nakon njegove smrti, nisam se smatrao obaveznim nastaviti plaćati ga, i zato što s tvoje strane nije došao zahtjev da pre- uzmem očevu obavezu. A ako sam ti poručio da dođeš po njega, da si došao kako čine junaci, ne bismo sada ovako razgovarali. Da me se nisi bojao, zar bi tako kukavno napao Bosnu! I zapamti: ne bi me nikada živa dobio u ruke da od tvoga velikog vezira Mahmud-paše nisam dobio jamstveno pismo, i to u tvoje ime. Čovjeku kakav si ti, zakletva je očito zadnja stvar. Znaj, ne bojim se sudbine! Kotromanići su postali s Bosnom, pa neka i nestanu s njom! Kad mi je tako suđeno, volja ti je sa mnom činiti šta hoćeš! – završi dostojanstveno kralj.

Dok je ovaj govorio, sultan je stajao ispred njega kao ukopan. Bio je toliko iznenađen kraljevom besjedom da nije stigao ni okom trepnuti. Možda je prvi put u životu doživio da ovako neko s njim razgovara i da mu uputi ovolike uvrede. Kad se malo pribrao, odmakne se od kralja, napravi nekoliko koraka uokolo, a onda opet stane ispred njega i prozbori:

– Šta je, da je, kralju, sad si moj sužanj i rob. Nego, pa- met u glavu i učini ono što ću ti sada naložiti. Svjestan si da od Bosne nema više ništa. Zašto da padaju glave i da se prolijeva krv s obje strane radi onih gradova koji su preostali da ih osvojim. Sudbina se ne može izbjeći. Ako želiš imalo dobra svome narodu, odmah sada ovdje napiši naredbu svim svojim vojvodama još neosvojenih gradova da mi ih svi, bez borbe, predaju. Ne učiniš li to, ne samo da ćeš sam sebi otežati opstanak nego ćeš bez potrebe dodatno zadati jada svome narodu. Razmisli i odluči se!
Čuvši šta mu sultan predlaže, kralj se zamisli i kao da shvati da nema nikakvog smisla dalji otpor i prolijevanje krvi
– izjavi da pristaje. Sluga je brzo donio pribor za pisanje. Kralj je sjeo i sam napisao ono što je sultan tražio. Kad je napisao, pročita za sebe, potpiše, skine prsten s prsta, okrene ga i udari pečat. Time je razgovor i susret sultana i kralja bio završen. Kad je straža odvela kralja, sultan izda naredbu velikom veziru da odmah pripremi vojsku i da krene u daljnja osvajanja zemlje, noseći kraljevu naredbu o predaji gradova.
Osvanuo je vedar i topal junski dan. Na polju iznad Jajca, gdje je bio logor carske vojske, na prvim jutarnjim zracima bijeljelo se na hiljade čadora carske vojske. U dijelu gdje se nalazio sultanov čador bilo je življe nego inače. Već ranim jutrom trebao se sastati Carski savjet. Svi su znali o čemu će biti riječi. Sultan ga je sazvao da se riješi sudbina uhvaćenog bosanskog kralja. To pitanje je za sultana postalo mora od kada je saznao na koji način se kralj predao. Bilo mu je jasno da ne može dovršiti osvajanje Bosne na način kako je to činio u dosadašnjim pohodima dok je njen kralj na životu. Nijednog vladara zemalja koje je dojako osvojio nije ostavio na životu. Način na koji mu je bosanski kralj došao u ruke sprečavao ga je da i s njim tako postupi. Ne znajući šta da radi, odluči da se o tome porazgovori u Carskom savjetu, u kojem sjede njegove prve vojskovođe i ulema. Kad su se svi okupili, sultan im se obrati:
– Moji savjetnici! Prošlo je puno dana od kad smo u ovoj zemlji i ovdje u Jajcu. Uz Allahovu pomoć mnogo smo toga uspješno priveli kraju. U rukama mi je i kralj ove zemlje, nje- gov brat i sestra, stric i mnoga njegova prva gospoda. U mojim rukama su najvažniji gradovi ove zemlje a time i najveći dio Bosne. Uglavnom smo postigli ono zbog čega smo ovamo do- šli. Ostatak Bosne, u koji nije još doprla moja vojska, čeka ista sudbina i tako ćemo u cijelosti završiti posao. Ono što sam do sada učinio, međutim, zasjenjuje uhvaćeni kralj. Iako je moj sužanj, u rukama drži jamstveno pismo izdato mu u moje ime. Pozvao sam vas da čujem kako riješiti tu stvar i šta učiniti prije nego odavde krenemo dalje!
Vladala je mukla tišina i niko se nije javljao za riječ. Svi su primijetili da je sultan neuobičajeno uzbuđen. Čekali su da se prvo javi veliki vezir, koji je uhvatio kralja na način koji sultanu nije bio po volji. Veliki vezir je, međutim, šutio i nije se javljao. Videći da ovaj ne kani govoriti, javi se drugi po ugledu iza njega, Isak-paša:
– Presvijetli care! Ma koliko da je stvar sa bosanskim kraljem teška i koja ti zadaje muku jer te prema njemu veže zakletva data u tvoje ime, mislim da se može naći izlaz koji će zadovoljiti i tebe i kralja. O tome se ne bih ja osobno usudio savjetovati, ali ovdje među nama sjedi mudri muftija i učeni šejh Ali Bestami Musafinek. Neka kaže kako po knjigama i časnom Kur’anu riješiti ovaj slučaj. Ono što kaže, bit će fetva, pravedno i po Bogu i ljudima, pa po tome postupi!
Prijedlog Isak-paše dopadne se svima. I sultan je bio zadovoljan. Zapovjedniku straže Omer-begu je naređeno da dovede kralja i njegovu pratnju i da se to odmah riješi. Kad se ovaj pojavio, svi upru oči u njega. Toliko su toga o njemu čuli a sad je tu ispred njih, kao sužanj. Primijetili su da u ruci drži svitak za koji su pretpostavili da je u pitanju jamstveno pismo o kojem je riječ. Kad je kralj stao ispred svih, jednim ih pogledom obuhvati i zaključi da se car okružio svojim prvim ljudima i da će mu se ovdje presuditi. Kad su svi zauzeli svoja mjesta, sultan se malo pripomjesti, potom nakašlja, a onda prozbori:
– Kralju bosanski, Stjepane Tomaševiću! Došao je dan da se odluči šta mi je s tobom činiti. Sazvao sam Savjet i moje prve suce da po Božijoj pravdi kažu ono što treba. Pozivam muftiju, šejha Ali Bestamija da kaže svoje!
Kad sultan završi, svi upriješe pogled u niskog starčića. Čuvši da ga gospodar poziva, ustadne i istupi naprijed, učini naklon i sjedne ispred svih, pa podigavši ruku sa otvorene knjige koja je stajala ispred njega prvo pogleda sultana, a onda ostale, pa prozbori:
– Presvijetli care! Što se tiče kralja i zakletve koju mu je dao veliki vezir, to po šerijatu nije jednostavna stvar. Jamstveni list koji kralj drži u ruci valjan je jer je izdan i potpisan s vjerom i zakletvom tvog prvog čovjeka, i to u tvoje ime. Da ti je po vo- lji, gospodaru, ono kako je to učinjeno, pitanje kralja ne bi se ni postavljalo. Ali kako ti nije po volji, slučaj treba riješiti po pravdi koja leži u časnom nam Kur’anu.
Razmišljajući o ovom slučaju, tražih slične primjere koji bi sadržajno bili slični, ali ih ne nađoh. Stoga sam upućen u istinsko tumačenje onoga što u knjigama piše, i evo do čega sam došao: Gospodar, ma koje vjere bio, iz ma kojeg naroda, nosi Božije pravo da se ne pridržava zadane riječi svoga sluge ako je taj to učinio bez znanja i dopuštenja svog gospodara. U slučaju o kojem je ovdje riječ pravno treba istaći i ovo: da- vno prije nego si, care, poveo vojsku na Bosnu u namjeri da uhvatiš i kazniš bosanskog kralja, zbog poznatih nam razloga, tada si se zakleo da ćeš ga uništiti. To znači da je tvoja zakletva starija, a time pravno valjanija od one koju je kasnije u tvoje ime dao veliki vezir, to jest tvoj sluga. Zaključak je da je jam- stveno pismo koje je veliki vezir izdao pravno bezvrijedno, a to znači da ga se njegov gospodar ne mora pridržavati. Fetva je: „Smrt“! Kralj se može smaknuti!
Piskavi glas učenog Perzijanca odzvanjao je muklo i zadnje riječi su bile kao grom. Pritvori otvorenu knjigu i po- gleda cara pokazujući rukom na osuđenog kralja. Ovaj istog trena skoči i krene prema sultanu razjaren zbog gaženja jam- stva, ali istovremeno na njega poleti stražar sa isukanom sab- ljom. Videći da će se kralj baciti na sultana, zamahne sabljom i udari ga po ramenu. Sve je bilo tako brzo da se niko od prisutnih nije stigao ni pomaknuti. Udarac sablje nije duboko zasjekao i kralj onako krvav učini još dva koraka prema sultanu. U to se na njega baci zapovjednik straže i svom snagom zamahne po kraljevom vratu. Istog trena kralj padne a glava mu se ot- kotrlja daleko od trupla.
– Hej ljudi, pogibe kralj! – prvi poviče kraljev stric Radivoj videći šta se dešava, i onako goloruk pojuri prema stražaru koji je sasjekao kralja. Ovaj je i nadalje držao isukanu sablju. Ugledavši da kraljev stric ide na njega, ponovo zamahne, ali se ovaj sagne i sablja mu fijukne iznad glave, digne se i baci se na ovog s namjerom da mu otme sablju. Stigao je tek da šakom uhvati oštricu. Kako je stražar trzao, ovome se sjecivo ure- zivalo u prste i dlan. Uto polete ostali stražari. Jedni se bace na kraljevog strica, a drugi dohvate ostale iz kraljeve pratnje i u toj gužvi sultan poviče da svi stanu. Uto se kraljev stric trzne i oslobodi se stražara, a onda sultan poviče da sve privedene sa- sijeku. Prvo su sasjekli strica Radivoja, a onda ostale iz kraljeve pratnje: vojvodu Juraja Vukića, vojvodu Pavla Klešića, vojvodu Petra Kovačevića, knez Ivana Dragišića i redom sve druge.
Svi iz sultanove pratnje bili su na nogama. Straža je još uvijek držala isukane sablje kao da čeka daljnja naređenja sul- tana. Iz sasječenih je lijevala krv na sve strane. Sultan krene prema obezglavljenom kraljevom truplu i gledajući u njega, primijeti jamstveno pismo natopljeno krvlju, koje je još uvijek držao u šaci. Potom naredi Isak-paši da učini ono što treba s pogubljenima, a on se zaputi u svoj čador. Mjesto gdje se sve ovo zbilo zamalo je ostalo pusto. Samo su lokve krvi govorile šta se zbilo s bosanskim kraljem i njegovom prvom gospodom.

Autor: Enver Imamović, historičar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Input your search keywords and press Enter.