Now Reading:
DOK ME BUDE – ŽELJNA ĆU TE OSTATI…

DOK ME BUDE – ŽELJNA ĆU TE OSTATI…

I ja ću te ostati željna dok me bude…

Naš posljednji živući razgovor ticao se priče o otuđenju, o Kafki, o Kamiju i njegovom Strancu. Smijale smo se jedna drugoj s ogromnom ljubavlju i nikako nismo mogle razumjeti kako neko tako nezainteresirano svoju knjigu počinje rečenicom „Danas mi je umrla majka. A možda i jučer, ne znam.“ I čak nismo ni spominjale riječ smrt tako. Nazivale smo je odlaskom, povratkom, preseljenjem, selidbom. Jednostavno smrt nije bila riječ našeg vokabulara. I dalje nije!

Pričam u prvom licu množine o nama dvjema i našim jezikom.

Dogovorile smo se mi da će ona ipak otići prva (kao da s uopće nas dvije imamo šta dogovarati o tom odlasku!), ali nismo ga planirale tako skoro. Planirale smo ići kupovati perle. Planirale smo jednu divnu subotu, planirale smo proslaviti čekane rezultate Nasljednog, planirale smo jednostavno uživati jedna s drugom još neko vrijeme. Ja sam trebala biti stara, a ona još starija kad ode prije mene. Ja sam ostala mlada, ona je otišla.

Neću se vraćati na otuđenje i Mersoa. Zaključile smo da ga ne razumijemo i tačka.

Jednom mi je, kao curici, rekla da Derviš i smrt treba čitati kad se približiš četrdesetim, jer u gimnaziji je svaka rečenica zaista lijepa, ali smisao knjige još ne razumiješ. Pomalo shvatam zašto je tako mislila, jer četrdesete galopirajući dolaze.

Nismo mi razumjele mnogo štošta u književnosti, nauci, umjetnosti, svakodnevnom životu, ali smo savršeno razumjele jedna drugu. Ponekad smo komunicirale pogledom, ponekad riječima, dosta često teleptijom.

Zvr, zvr…“Hej, mama, ja sam upravo uzela telefon da te zovem. Dobro, čekaj malo samo da upalim  TV. Wooow, predobra je , evo sad ću je uslikat i ponijet sliku teti Hajri da vidimo može l skinuti kroj samo sa slike. A ništa evo, učim, dječaci su zaspali. Dobro, mama leći ću prije sabaha ne sikiraj se, naspavat ću se! Hajde, sad, čujemo se ujutro aBd, zovi me u 7 da ne prespim na posao. Volim i ja tebe.“

Između je i mama izgovarala rečenice, ali po sadržaju gore napisanih može se pretpostaviti koje su bile s druge strane telefonske veze.

„Hej Meri, hajd dođi da vidiš šta sam napisala na fb.“ „Mogu l od svoje kuće?“ „Ne možeš, moramo se malo smijat skupa.“ „Eto me.“

I jesmo. Uvijek. I plakale smo skupa. I nosale šerpice. I sve skupa. I sad ja više nemam s kim da se smijem niti da plačem. Ja ne mogu ići kupiti perle sama. Ko to još sam kupuje perle subotom u Galantu!? Kako da odem u Bingo, kad će me Naza pitati zašto sam sama, jer, zaboga, nikad nisam dolazila sama!?

Trideset šest godina mi je, ružno doba… Nije me ostala željna, ja hoću nje dok me bude.

Autor: prof. Mersiha Sarać

Mersiha (Husejin) Sarać, rođena je 22.12.1980. godine u Sarajevu. Osnovno i srednje obrazovanje stekla je u Visokom, a Filozofski fakultet na Odsijeku za orijentalnu filologiju završila na Univerzitetu u Sarajevu. Nakon zvaničnog obrazovanja stekla je i diplomu Travel consultant pri svjetskim kompanijama za turizam i transport IATA i Amadeuss. Trenutno je studentica treće godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici. Prvo profesionalno iskustvo stjecala još kao srednjoškolka, bivajući instruktoricom arapskog i engleskog jezika. Samohrana je majka dva dječaka.

 

Input your search keywords and press Enter.